Knjiga Geist unserer Zeit / Duh našega doba nastala je kao kompilacija citata Oswalda Spenglera objavljenih u njegovim knjigama i raspravama: 1. Der Untergang des Abendlandes / Propast Zapada (I./1918.; II./1922.); 2. Preussentum und Sozialismus / Prustvo i socijalizam (1919.); 3. „Politische Pflichten der deutschen Jugend / Političke dužnosti njemačke mladeži (1924.)“; 4. Neubau des deutschen Reiches / Obnova njemačkoga Reicha (1924.)“, 5. Jahre der Entscheidung / Godine odluke (1933.); 6. Politische Schriften / Politički spisi (1934.); 7. Der Mensch und die Technik / Čovjek i tehnika(1931.) i 8. Reden und Aufsätze / Govori i članci (1937.)Urednik kompilacije dr. Rudolf Fleck izabrane je citate podijelio u devet poglavlja: 1. Čovjek i život, 2. Svjetska povijest, 3. Svjetonazor, 4. Vodstvo i moć, 5. Kultura, 6. Tehnika, 7. Politika i gospodarstvo, 8. Englez i Nijemac te 9. Njemačka i budućnost. Izabrani citati i način na koji su poredani, prema urednikovu su mišljenju, trebali na plastičan način čitatelju predočiti Spenglerovu sliku povijesti temeljenu na njegovoj morfološkoj metodi koju je baštinio od Goethea. Prema Spenglerovu mišljneju u ljudskoj je povijesti postojalo osam kultura koje su jedinstvene i neponovljive u svojoj pojavnosti, ali zbog nepostojanja povijesnoga kontinuiteta, njih je moguće uspoređivati, tj. metodom povijesnih analogija „predviđati“ buduće događaje i „rekonstruirati“ one prošle koji nisu ostavili iza sebe neki materijalni trag. U tu je svrhu Spengler ponudio svoje usporedne tablice povijesnih istodobnosti, kojima, u morfološkom smislu, potkrepljuje svoj pogled na svjetsku povijest i ulogu čovjeka u njoj.

Izabranim Spenglerovim citatima dodana su dva kraća teksta: „Dvostruko lice Rusije i njemački istočni problemi“ i „Je li svjetski mir moguć?“.

U rušenju staroga carskoga režima u boljševičkoj revoluciji (1917.), Spengler je naslućivao mogućnost nastanka ruske kulture koja će stajati ravnopravno uz bok egipatske, babilonske, indijske, kineske, antičke, arapske i južnoameričke te aktualne europsko-sjevernoameričke, koja je ušla u svoju završnu, civilizacijsku fazu. 

Na retoričko pitanje o izgledima za trajan svjetski mir, Spengler je, u ozračju neposredno pred Drugi svjetski rat, ustvrdio da je mir samo ljudska želja ali ne i nešto na što bi se povijest obazirala. Svoju je tvrdnju potkrijepio povijesnim iskustvom.