• 500 godina reformacije diljem svijeta  (Moderna vremena)
    Reformacijske Crkve, kolokvijalno znane i kao protestantske, u ovdašnjim se postsocijalističkim, novokatoličkim krajevima, najčešće percipiraju kroz skup pojednostavljućih i proturječnih stereotipa. Protestantizam, s jedne strane, odlikuje liberalnost; s druge strane protestantizam definiraju krute reformacijske i novoreformacijske sekte. Oba stereotipa najčešće su posredovana filmovima, masovnim medijima i popularnom kulturom. Prema prvom stereotipu djevojke protestantske vjeroispovijedi su pristupačne, za razliku od katolikinja. Prema drugom stereotipu, protestanti žive u zatvorenim, fundamentalističkim zajednicama koje zabranjuju svaki kontakt s modernim svijetom.
    Uz kulturološke, tu su i politički stereotipi. Prema jednima protestantske Crkve su crkve siromaštva, koje vjernicima nameću umjerenost i skromnost. Prema drugima protestantska etika je srce duha kapitalizma, vjera koja u neograničenom, ekscesnom bogaćenju vidi bogougodno djelo… No koliko pojednostavljeni i proturječni ovi stereotipi na neki način oslikavaju pluralnost reformacijskih Crkava. Publist i ekumenski teolog Konrad Raiser proces crkveno-teološke i političko-kulturne promjene koji je započeo u prvoj polovici XVI stoljeća, i danas se zbirno naziva „reformacijom“, dijeli na „prvu“ reformaciju (valdenzi i husiti), „drugu“ reformaciju (potaknutu Lutherovim zahtjevima), te postreformaciju (oličenu u formiranju slobodnih Crkava). Riječ je o višeobličnom procesu s različitim akterima (Hus, Luther, Calvin, Zwingli…), središtima (Lutherov Wittenberg, Zwinglijev Zuerich, Calvinova Ženeva…) i Crkvama (Luteranske, Reformirane, Ujedinjene i ujedinjavajuće, Anglikanske, Reformacijske „slobodne“…).
    Knjiga Konrada Raisera „500 godina reformacije diljem svijeta“ obilježava polumilenijsku obljetnicu Lutherove objave teza iz 31. listopada 1517. Posrijedi je više simboličan a manje historijski datum kada je prema pučkoj predaji Luther na vrata dvorske crkve u Wittenbergu pribio 95 teza o oprostu. Povijesni proces reformacije začet je dva stoljeća prije Luthera i nastavio se stoljećima nakon Luthera. Prema Raiseru pad Carigrada (1453.) i neuspjeli koncil ujedinjenja u Ferrari/Firenci (1438./1439.) označili su kraj srednjevjekovne Crkve. Promjene koje su se događale s renesansom i humanizmom, razvojem znanosti (posebice Kopernikovim heliocentričnim sustavom), te velikim otkrićima (Kolumba i Vasca da Game), slijedili su i unutarcrkveni zahtjevi za reformom.
    Ta promjena odnosa prema Bogu povlačila je i promjenu odnosa među ljudima. Subjektivizacija odnosa s Bogom, micanje posrednika između vjernika i evanđelja, intenzivirali su proces individualizacije u kulturi i društvu. Dolaskom stoljeća prosvjetiteljstva „od autentičnih reformacijskih poticaja put je dakako vodio dalje k oblikovanju modernih temeljnih prava slobode vjere i savjesti, nastanku novovjekovnog shvaćanja slobode, ustavnom odvajanju Crkve i države i razvoju demokratske pravne države“. „Mlada Crkva“, novovjeka Crkva, za Raisera je sinonim modernog, građanskog, pluralnog svijeta.
    „500 godina reformacije diljem svijeta“ neobična je obljetnička knjiga, neka vrsta polumilenijske inventure reformacije. Raiser piše preciznim, konciznim rečenicama koje donose provjerene informacije i promišljene teze. U prvom poglavlju donosi historijski pregled reformacije, njeno misionarsko širenje, zatim njene razne struje, razne Crkve, uključujući i brojnost pripadnika, te naposljetku globalno značenje reformacije.
    Popisujući brojna grananja reformacijskog pokreta, procese cijepanja i objedinjavanja raznih Crkava, Raiser predočava pluralnost reformi. Pitanje jest koliko je reformacija pridonosila stvaranju modernog društva a koliko mu se tek prilagođavala, odnosno koliko religija uopće može biti svojstvena sekulariziranoj moderni, no pluralnost razvoja reformacije u svakom slučaju odgovara pluralnosti demokratskog društva. Tu možda leži i temeljno nasljeđe protestantizma. Pluralnost reformacijskih i postereformacijskih Crkava prirodno se u uklopila u pluralnost modernog društva. Istom procesu uklapanja Raiser se nada i u suvremenom globaliziranom svijetu.
    Iskreno, budućeg stanovnika globaliziranog svijeta ne zamišljamo kao informatičara iz Mumbaija i sljedbenika pentekostalno-karizmatskog pokreta. Globalno čovječanstvo, sraslo u jedno „napeto jedinstvo“, i obilježeno kulturnom i religioznom pluralnošću, ipak zahtijeva nešto šarenije, nešto eklektičnije; možda pentekostalno-karizmatskog budističkog agonstika, ili nešto slično. No Konrad Raiser je rekao svoje. Razgranatost, ponekad i proturječnosti „mlade Crkve“ potvrda su njenog reformacijskog potencijala, njene trajne reformacije. Taj potencijal reformacijske je Crkve učinio modernima; a s njime se računa i u prilagodbi suvremenom globaliziranom svijetu. (Moderna vremena)
  • A. G. Matoš pod Starčevićevim barjakom (Narod.hr, 27. 9. 2019.)
    Na gotovo devet stotina stranica velikog formata publicist, pravnik i povjesničar Tomislav Jonjić hrvatskoj javnosti ponudio je dosad neviđeni prikaz nacionalnopolitičkog i svjetonazorskog opredjeljenja jednog od najvećih književnika 20. stoljeća i odnos prema ključnim pitanjima njegova vremena. Uz dakako, neizostavan pogled na hrvatsko-srpske odnose, koji se hoćeš-nećeš kao vječita paradigma vuku do današnjih dana. Stoga, kako je kazao jedan od recenzenata toga kapitalnog izdanja nakladničke kuće AGM, ovom monografskom obradom životnoga i profesionalnog puta Antuna Gustava Matoša ostvaren je relevantan znanstveni doprinos u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.
    Zašto Matoš – retorički se pita autor te dodaje: “Ma što netko kazao i na ma koje se natege iz kojekakvih motiva odvažio, za hrvatsku se književnost nakon Matoša može reći ono što se govorilo za Gogolja i rusku: sva je ona, na ovaj ili onaj način, izišla ispod Matoševa ogrtača”.
    Matoš je prevelik da bi ga se moglo zaobići i nije ga se moglo trajno prešućivati, ističe autor Jonjić, pošto nas je podsjetio kako je naš poeta u vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio proglašen dekadentom, izbačen iz školskog programa te izostavljen iz zbornika “Jugoslavenska poezija”.
    Jedan od zaključaka koji se nameću u Jonjićevu djelu jest da Matoš, kao mjera svih stvari još desetljećima nakon smrti, u vrijeme ulaženja u javni život nije pripadao ni tradicionalistima ni modernistima na razmeđi dvaju stoljeća. Uz to, njegova posebnost u kulturno-političkim stajalištima može se ilustrirati time da uvjereni starčevićanac i frankovac ima stav da Hrvati i Srbi govore istim jezikom te da je međusobna suradnja dvaju naroda poželjna. U tom vremenu nikoga, pa ni pravaše osobito ne uzbuđuje ni to što on popularizira srpsku knjigu u Hrvatskoj. No, isto tako, kako kaže autor, borbeno se postavlja protiv svake jugoslavenske političke koncepcije “belgradomanije” hrvatske političke elite.
    Ova monografija podijeljena je na 13 poglavlja: Zašto o Matošu, Kako o Matošu: predodžbe, uvjerenja i teškoće, Mladi Matoš: obitelj, zavičaj i domovina, Vojni bjegunac, Preko Ženeve do Pariza, Matoš u Parizu, Ponovno u Beogradu, Iznova uz Franka i Starčevića, napokon u Domovini: rame uz rame s Josipom Frankom, Raskid s Frankom, S milinovcima do svepravaškoga ujedinjenja, Ili omladinski barjak ili “jedan proti svima, proti svemu”, Ponovno sam: bolest, posljednji dani i smrt.
    Knjizi su dodani i posebni prilozi, tekstovi o Matoševu stvaralaštvu i djelovanju kroz prizmu kršćanstva, internacionalizma, tradicionalizma, konzervativizma i dr.
    O Jonjićevoj knjizi dr. sc. Stjepan Matković lijepo primjećuje kako je ovdje Matoš vrlo cjelovito obrađen, jer se autor nije bavio samo njegovim životopisom nego i sagledavanjem širih kretanja u Hrvatskoj za vrijeme Austro-ugarske Monarhije. “Knjiga nadilazi tipične biografije narativnoga karaktera jer istodobno objašnjava Matoševo djelovanje u okolnostima razvijanja modernoga društva, razgrananoga političko-stranačkog krajolika i unutarnje krize Dvojne Monarhije.”
  • Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom (HINA, 11. 9. 2019.)

    11. rujna 2019. (Hina) -  Monografiju publicista i povjesničara Tomislava Jonjića  "Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom", u kojoj je obrađeno Matoševo književno, kulturološko i političko djelovanje, objavila je zagrebačka nakladna kuća AGM.
    Recenzent knjige Zlatko Matijević ocijenio je da je ovom monografskom obradbom životnoga i profesionalnog Matoševa puta, ostvaren relevantan znanstveni doprinos suvremenoj hrvatskoj historiografiji i povijesti književnosti.
    Autor, naglašava Matijević, kritički raščlanjuje sve dosadašnje rezultate historiografije te ih dovodi u kontekst svojih istraživanja.
     Podsjeća kako zaključke temelji na izvornoj građi, nadopunjava dosadašnje historiografske radove te donosi brojne nove spoznaje o životu i djelovanju ovoga velikog hrvatskog književnika.
    Smatra kako je djelo namijenjeno stručnjacima iz društvenih i humanističkih znanosti, u prvom redu povjesničarima književnosti, povjesničarima, politolozima i novinarima, ali i svima koji su zainteresirani za teme iz nedavne hrvatske intelektualne prošlosti.
     Knjigom je po prvi put, napominje recenzent Stjepan Matković, cjelovitije obrađen Matoš, jer se autor nije bavio samo njegovim životopisom, nego i sagledavanjem širih kretanja u Hrvatskoj za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.
    Smatra kako knjiga nadilazi tipične biografije narativnoga karaktera jer istodobno objašnjava Matoševo djelovanje u okolnostima razvijanja modernoga društva, razgrananoga političko-stranačkog krajolika i unutarnje krize Dvojne Monarhije.
    "Djelo iznosi i analizira na odgovarajući način relevantne poglede Matoša o ključnim pitanjima njegova vremena koja su vrijedna da se u suvremeno doba priopće čitateljima znanstvene literature", naglašava Matković. U djelu prevladavaju vrlo jasno iznesene autorske ocjene a izbjegavaju se teoretiziranja i hermetički stil pisanja.
     Monografija "Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom" (886 str.) podijeljena je na 13 poglavlja - Zašto o Matošu, Kako o Matošu: predodžbe, uvjerenja i teškoće, Mladi Matoš: obitelj, zavičaj i domovina, Vojni bjegunac, Preko Ženeve do Pariza, Matoš u Parizu, Ponovno u Beogradu, Iznova uz Franka i Starčevića, napokon u Domovini: rame uz rame s Josipom Frankom, Raskid s Frankom, S milinovcima do svepravaškoga ujedinjenja, Ili omladinski barjak ili "jedan proti svima, proti svemu", Ponovno sam: bolest, posljednji dani i smrt.
    U prilozima su objavljeni tekstovi: Matoš i kršćanstvo, Nacionalno i internacionalno u Matoševu djelu, Matoš prema rasnom učenju i antisemitizmu i Antimodernist "moderni konzervativac" ili tradicionalist. 
    Na kraju knjige su objavljeni opsežna literatura i kazalo osoba.
    Tomislav Jonjić rođen je 1965. godine u Imotskom. Završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je suvremenu povijest. Objavio je više znanstvenih i stručnih članaka s područja hrvatske povijesti 20. stoljeća i prava, te više stotina publicističkih i novinskih tekstova u raznim publikacijama. Urednik je desetak knjiga, a autor je i više knjiga, među kojima i knjige "Hrvatska vanjska politika: 1939. - 1942.".

  • Brodolom kod Gnalića, HINA, 24. 9. 2019
    Knjigu Irene Radić Rossi i Mariangele Nicolardi  "Brodolom kod Gnalića - Ogledalo renesansnoga svijeta", u kojoj pišu o jednom od najvažnijih kasnorenesansnih  podmorskih nalazišta u svijetu, objavio je zagrebački nakladnik AGM.
    Knjiga, ističe nakladnik, vodi u podmorje otočića Gnalića na južnom kraju otoka Pašmana. "Riječ je o jednom od najvažnijih kasnorenesansnih podmorskih nalazišta u svijetu", piše nakladnik i dodaje kako se radi o gotovo zaboravljenim ostatcima velikoga trgovačkog broda potonuloga u kasnu jesen 1583.
    Podsjeća kako je spašavanje tih vrijednih nalaza počelo 1967. kad je podatak o točnom mjestu brodoloma napokon pronašao put do stručne javnosti.
    Iz mora se od 1973. izvadilo mnogo dijelova brodske opreme i tereta. 
    Među predmetima se posebno ističu dva bogato ukrašena brončana topa izlivena 1582. u poznatoj ljevaonici Albergfetti u Veneciji, škrinja s preciznom vagom, tri lanene košulje, osam vunenih kapa i 54 metra svilene damastne tkanine, piše nakladnik i dodaje kako je prema dosadašnjim spoznajama ta u olupini pronađena svilena damastna tkanina jedina na svijetu očuvana neiskrojena tkanina toga doba.
    Naglašava kako su s morskoga dna podignute i tisuće predmeta od metala, keramike i stakla kao što su ukrašene staklene posude i čaše, okrugla prozorska stakla, stakla za zrcala, staklene perle, više od 400 komada naočala s kožnatim okvirima, tri tipa mjedenih svijećnjaka, škare za rezanje fitilja, sokolarski praporci, britve, napršnjaci igle...
    Tu su, navodi, i velike količine vrijednih sirovina i poluproizvoda za proizvodnju boja, medicinskih i kozmetičkih preparata te velika količina ingota - olovnoga bjelila, najskuplje prirodne sirovine za proizvodnju bijele boje na kojoj je počivalo renesansno slikarstvo.
    Svi poslovi na nalazištu bili zaustavljeni 1973.
    Nakladnik podsjeća kako su 1973., zbog nepovoljnih okolnosti, svi poslovi na nalazištu bili zaustavljeni, a nalazište ostalo nezaštićeno i izloženo intenzivnoj devastaciji.
    Ministarstvo kulture je tek 2012. godine poduprlo pokretanje dugoročna međunarodnoga istraživačkog projekta, u koji su se, ističe nakladnik, uz arheologe uključili i stručnjaci različitih zanimanja.
    Arhivsko istraživanje  provedeno je posljednih godina u Državnom arhivu u Veneciji iznjedrilo je mnoge dokumente o brodu i graditeljima brodova, o vlasnicima i brodskim zapovjednicima, o brodskim časnicima i članovima posade, o trgovcima čija je roba  ukrcavana u brod te o zbivanjima tijekom četrnaest godina plovidbe i svima onima koji su izravno ili neizravno bili povezani s tim brodom, ističe nakladnik.
    Knjiga "Brodolom kod Gnalića - Ogledalo renesansnoga svijeta" (179 str.) podijeljena je na pet poglavlja: uvod, zemljopisni i povijesni okvir, senzacionalno otkriće i uzbudljivo istraživanje, čudesna povijesna priča, brodolom kod Gnalića.
    Multimedijski sadržaj
    Na kraju knjige objavljena je bibliografija i kazalo osobnih imena. Posebna zanimljivost knjige jest i njezin multimedijski sadržaj, kojim se skeniranjem QR koda mobilnim uređajem može pomoću proširene stvarnosti pogledati dodatni multimedijski sadržaji knjige.
    Irena Radić Rossi rođena je u Zagrebu 1964. godine. Na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru je nositelj kolegija Uvod u arheologiju, Uvod u podvodnu arheologiju i Muzeologija na preddiplomskom studiju, te četiri kolegija na temu podmorske arheologije i arheologije broda na diplomskom studiju. Od 2013. godine nositelj je kolegija s pomorskom tematikom u okviru poslijediplomskog studija Arheologija istočnog Jadrana.
    Mariangela Nicolardi diplomirala je arheologiju na Sveučilištu Ca' Foscari u Veneciji na temu Informatički i interpretativni potencijali GIS-a u istraživanju brodoloma: Primjer istraživanja broda Mercure. Od 2012. godine stručni je suradnik na projektu istraživanja mletačkog trgovačkog broda potonulog kod otočića Gnalića 1583. godine. Član je projektnog tima projekta AdriaS i jedan od članova osnivača Instituta za pomorsku baštinu ARS NAUTICA.
  • Dora sa sjenama ili čekanje života (HINA)

    U početku sam si postavio težak zadatak – da iz očišta stare žene, na rubu života, svijesti i sjećanja pokušavam ispričati njezinu životnu priču, izjavio je Međimorec i dodao kako piše o njezinu odrastanju, prijelazu iz ruralne u urbanu sredinu te o potpunom zaokretu u njezinu životu.
    Naglašava kako njegov glavni lik živi običan, građanski život u turbulentnim hrvatskim i svjetskim godinama dvadesetog stoljeća, vremenu nesreća, obiteljskih i osobnih sukoba, dramatične promjene ideologija, politika i pojedinačnih života.
    Roman je, ističe nakladnik, bogata panorama osobnih obiteljskih, političkih i društvenih događaja u hrvatskoj obitelji i društvu 20. i početka 21. stoljeća.
    Napominje kako introvertirana priroda glavnoga lika romana omogućava joj da pobjegne od stvarnosti, od okrutnosti vremena i povijesti u sigurnost svoje intimne riznice uspomena.
    “Ona je svjedok burnih događaja Drugoga svjetskog rata, poraća, mnogih smrti i nevolja koje su pogodile obitelj i znance”, podsjeća nakladnik i dodaje kako glavnoga lika i kad se u miru ponada ostvarenju svojih snova  sustiže je nevjera, rastakanje velike obitelji i novi rat.
    U miru staračkoga doma, pod spasonosnom platnenom kupolom, krhkom zaštitom od navale vanjskog svijeta, ističe nakladnik, ona slaže djeliće svoje priče, gdje ju sustižu sjene te tone u stanja nepotpune svijesti gdje se miješaju privid i stvarnost.
    Roman je, kako navodi nakladnik, strukturiran kroz više slojeva, a prvi je jezik kad joj se odrastanjem, učenjem, napuštanjem sela i dolaskom u Zagreb govor preoblikuje iz materinskoga kajkavskog u gradski agramerski govor pa sve do standardnoga književnoga hrvatskog jezika.
    Drugi je sloj romana osobna potraga za srećom i ljubavlju koje polovicom 20. stoljeća simbolizira građanski brak, napominje nakladnik i dodaje kako je treći sloj raznolika i živopisna slika života na selu i gradu od početka 20. stoljeća preko međuratnih godina do početka novoga stoljeća.
    Osim osobne kronike kroz Dorin lik oslikana je obiteljska kronika o razvoju hrvatskoga građanstva  i njegovu sukobu svjetonazora. “Mnoštvo je osobnih iskaza, prisjećanja, bolnih trauma ljudi koji prolaze kroz strahote Prvoga, Drugoga i Domovinskog rata”, piše nakladnik i dodaje kako se to zrcali kroz sukobe u obitelji zbog različitih političkih mišljenja i stajališta.
    Napominje i kako se kronika ostvaruje kroz unutarnji monolog preko povijesti i prisjećanja glavnoga lika. “Vrijeme naracije se često prekida asocijativnim skokovima u prošlost i budućnost”, navodi i dodaje kako se radnja kreće od ključne točke do točke u vremenu koje je mijenjalo okolinu, društvo i glavnoga lika kao promatrača i sudionicu povijesnih i osobnih događaja.
    Miroslav Međimorec rođen je 1942. u Zagrebu. Kazališni je i filmski redatelj, književnik, publicist, ratnik i diplomat. Završio je Filozofski fakultet (1965.) i Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost (1973.) u Zagrebu, a poslijediplomski studij u Royal Shakespeare company London/Stratford on Avon. Doktorirao je 2010. godine iz teatrologije i dramatologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
    Režirao je više od 70 (sedamdeset) kazališnih predstava i desetak radio-drama. Snimio je film po pripovijetci “Školjka šumi” Slobodana Novaka te napisao scenarij za igrano-dokumentarni film “Vukovarska pasija i križni put” Eduarda Galića po svom romanu “Piše Sunja Vukovaru”. Autor je više romana, među kojima i romana “Frankfurtska veza”, “Presvijetli i rabin” i “Lovac na generala”, zbirke priča “Diplomatske i druge priče” ze dramskoga ciklusa “Tužni hrvatski san”.

  • Dora sa sjenama ili čekanje života (HKV)

    Iz tiska ovih je dana izišao novi roman dr. sc. Miroslava Međimorca "Dora sa sjenama ili čekanje života" u nakladi AGM-a. (...)
    Roman „Dora sa sjenama“, napisan iz očišta žene u poznim devedesetim godinama života, bogata je panorama osobnih, obiteljskih, političkih i društvenih događanja u hrvatskoj obitelji i društvu 20. i početka 21. stoljeća. Introvertirana priroda glavnog lica romana Dore, kojoj je osobno obilježje biti promatrač i čekati da se život odvija mimo i protiv nje, omogućava joj da iz sigurnosti svoje platnene kupole, plahte ili pokrivača kojim se prekriva preko glave, pobjegne od stvarnosti, od okrutnosti vremena i povijesti u sigurnost svoje intime riznice uspomena, njezino zaklonište od neprijateljstva svijeta.
    Svjetionici kroz njezin proživljeni život dva su portreta oca i majke koji je prate, od kada je postala svjesna onoga što je okružuje, sa zidova kuća, stanova i staračkog doma. Najsnažnije osjeća i otkriva svoje djetinjstvo, čak i događanja prije svog rođenja – život svoje obitelji, njezine korijene i sudbinu. Prvi svjetski rat, sa svim posljedicama i strahotama koje su slijedile, oblikuje budući Dorin život kojim ravna sjena tvrde naravi njenog oca.
    Djevojaštvo karakterizira udaja za seoskog mladića koju Dora za ono doba hrabro otklanja, spremna na posljedice: prijezir seoske sredine i bijes oca. Slučajnim susretom na seoskom proštenju njena sudbina se mijenja, a novi suprug odvodi je u Zagreb, u veliku građansku obitelj bogatih poduzetnika, učenih djevojaka, intelektualaca, nove kulture i ponašanja. Dora odrasta, uči, mijenja se, uvijek malo udaljena od drugih, stidljiva, nesigurna u sebe. Svjedok je burnih događaja Drugoga svjetskog rata, poraća, mnogih smrti i nevolja koje su zadesile obitelji i znance koje je upoznala u gradu. Kad se u miru ponada ostvarenju svojih snova, sustiže je nevjera, rastakanje velike obitelji, novi rat...Ponovno isti strahovi...
    U miru staračkog doma, pod spasonosnom platnenom kupolom, krhkom zaštitom od navale vanjskog svijeta, slaže djeliće svoje priče, polako je sustižu sjene, tone u stanja nepotpune svijesti gdje se miješaju privid i stvarnost. (...) 

  • Hrvatski pokret otpora (Večernji list)
    Komunistički jugoslavenski režim za cijelog svojeg postojanja susretao se s raznim oblicima otpora, opozicije i disidentstva na velikoj većini područja na kojima je živio hrvatski narod. Široj javnosti gotovo je potpuno nepoznata djelatnost brojnih ilegalnih hrvatskih državotvornih organizacija i skupina, koje su bile posebno brojne od završetka Drugog svjetskog rata, pa do sredine šezdesetih godina. One nisu bile brojčano velike, jake i sposobne za efektniji otpor vladajućem režimu.
    Zbog brutalnog uništavanja stvarnih, potencijalnih i izmišljenih neprijatelja koje je jugoslavenski režim izvršio, zatim geopolitičke situacije koja je stvorena pobjedom Saveznika u Drugom svjetskom ratu te položaja u kojem se Jugoslavija našla nakon izbacivanja iz sovjetskog ideološko-političkog tabora, šanse za uspjeh takvih snaga bile su iznimno malene. No, neistomišljenici režima mogli su širiti ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i povezivanju svih onih koji su tako razmišljali kako bi u stanovitoj kriznoj situaciji, za koju su bili sigurni da će doći, mogli organizirano djelovati te tako pridonijeti rušenju jugoslavenskog komunističkog režima i stvaranju samostalne hrvatske države. Takve ideje nailazile su na odaziv u većini krajeva koji su bili nastanjeni hrvatskim stanovništvom i među raznim slojevima.  Od sredine pedesetih godina, a posebno od kraja pedesetih te početka šezdesetih, većina nositelja raznih oblika hrvatskog državotvornog otpora bili su učenici viših razreda srednjih škola i studenti. Taj trend bio je rezultat transfera hrvatske državotvorne ideje u naraštaj koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u dječjoj dobi, odnosno onaj koji je u ratu tek bio rođen. To je bila velika pobjeda hrvatske državotvorne ideje s obzirom na to da je pustila korijenje među osobama koje su rasle i razvijale se u jugoslavenskom komunističkom režimu, koji je na razne načine nastojao snažno utjecati na oblikovanje mladih naraštaja. Nadalje, činjenica da su sudionici takve vrste otpora dolazili iz različitih krajeva i društvenih slojeva, pokazala je da jugoslavenski komunistički režim ipak nije bio uspješan "u razlaganju nacije i performiranju na nove klasne osnove", u čemu su komunisti u Hrvatskoj bili "vrlo žestoki", kako je priznao Vladimir Bakarić, vodeći hrvatski komunist
     
    Iako snage otpora u spomenutom razdoblju nisu znatnije narušile stabilnost režima te su bile otkrivene, a članovi suđeni na zatvorske kazne, ipak su svojim postojanjem i djelovanjem, s nekim drugim elementima, za cijelog postojanja komunističke Jugoslavije, prenosile ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, do razdoblja koje je nudilo mogućnost za njeno stvaranje. Pored oblika otpora u zemlji, knjiga na mnogim mjestima govori i o hrvatskoj političkoj emigraciji. Naime, kako snage otpora u zemlji, tako i politički emigranti, nastojali su u nizu slučajeva surađivati na razne načine. Polje na kojem su ta dva elementa najviše surađivala i nastojala surađivati bilo je širenje i razmjena informacija. Politička je emigracija naprosto žeđala za novim informacijama o stanju u zemlji s obzirom na cenzuru jugoslavenskih medija. S druge strane, snage otpora i opozicije mogle su preko političkih emigranata probiti tu medijsku blokadu režima i prezentirati Zapadu, ali i cijelome svijetu, svoje stavove.
     
    U knjizi "Hrvatski pokret otpora", autora Wollfyja Krašića, posebna pozornost posvećena je organizaciji Hrvatski pokret otpora, koju su 1954. godine u Zagrebu osnovali studenti na čelu s Jakšom Kušanom. On je napisao poslanicu za hrvatsku političku emigraciju, u kojoj je realno opisao stanje u zemlji i sugerirao političkim emigrantima moguće i poželjne načine djelovanja. Poslanica je preko njegovih veza stigla do Hrvatskog narodnog odbora u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nadalje, Kušan je pred progonom napustio Jugoslaviju i u sljedećim godinama, djelujući kroz časopis koji je pokrenuo – Novu Hrvatsku – postao jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata.  U emigraciji je završio i Stanislav Janović, također član središnje skupine HPO-a, kao i Vinko Ostojić, koji je širio program HPO-a diljem Hrvatske i BiH. On je ujedno bio i najteže osuđeni član HPO-a s deset godina strogog zatvora. Obojica su se u raznim obujmima uključili u rad hrvatske političke emigracije. Preko Ostojića u rad HPO-a uključio se i jedan hrvatski komunist – Branko Orlović. On je uspio izbjeći služenje zatvorske kazne bijegom u inozemstvo. Odmah se uključio u rad spomenutog Hrvatskog narodnog odbora u Italiji, surađujući s poznatim hrvatskim svećenikom Krunoslavom Draganovićem.
    Nakon rascjepa u HNO-u, 1960. godine postao je organizacijski tajnik organizacije proizašle iz spomenutog sukoba – Hrvatskog demokratskog odbora za područje Njemačke. (...)
     
  • Kozmički hologram (Svijet kulture)

    Istražujući informaciju kao kategoriju temeljniju od energije, tvari, prostora ili vremena, doktorica znanosti Jude Currivan proučava mnoštvo najnovijih istraživanja u nizu znanstvenih područja i na svim razinama postojanja kako bi pokazala da se naš svemir informira i manifestira hologramski. Ona objašnjava način na koji fraktalni informacijski obrasci koji upravljaju ponašanjem na atomskoj razini, upravljaju i strukturom galaktičkih jatâ u svemiru. Pokazujući da je informacija fizički stvarna, autorica istražuje način na koji nas svijest povezuje s mnoštvom međusobno povezanih slojeva univerzalne in-formacije, što nas čini i manifestacijama i sukreatorima kozmičkog holograma stvarnosti.
    Currivan objašnjava kako se kvantna mehanika i Einsteinova teorija relativnosti napokon dadu pomiriti ukoliko energiju, tvar i prostor-vrijeme promatramo kao komplementarne izraze informacije, te istražuje kozmički hologram kao pravu osnovu podrijetla vrsta i naše vlastite evolucije.
    Sve to poklapa se i s drevnom mudrošću; autorica nudi čvrste dokaze da svijest nije nešto što „imamo,“ već da je to temeljna narav onoga što jesmo i što cijeli svemir jest.
    Biblioteku Obelisk uređuje Krešimir Mišak sa četiri osnovna područja interesa: alternativna arheologija, svijest, kozmologija,parapsihologija, priroda života; zdravlje i misterija.

  • Mlada misa (Večernji list)
    Novinar i autor romana “Ja nisam Švabo” Vedran Kukavica objavio je i drugi roman nazvan “Mlada misa”. Nakladnik je zagrebački AGM, a roman je izišao u biblioteci Textura Croatica koju nakladnik reklamira rečenicom da su njezini naslovi prozni, ali ne i prozaični. I doista.
    “Mlada misa” jest prozna knjiga, ali nije prozaična te će za njom posegnuti zahtjevniji čitatelji kojima čitanje nije samo jednokratna i brzopotezna zabava. Knjiga za koju je autor dobio i potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture, nastavlja se na njegov prvi roman. I ovdje se radnja odvija u Velikoj i Gornjoj Batini, na razmeđi Hrvatske i Hercegovine, dakle u Dalmatinskoj zagori, a među glavnim likovima je i Švabo, punim imenom Eugen Udo Schläger iz njemačkog Trudingera. Njemu se u “Mladoj misi” pridružuje živopisni Marijan Maćun Ćivara iliti CroCum, kojega autor opisuje kao srednje ljepuškastog muškarca srednjih godina koji je karijeru ostvario u liberalnoj Nizozemskoj, i to kao uspješni pornoglumac znamenite i drčne postojanosti. Naravno, u Batini se o nizozemskoj filmskoj karijeri našega Ćivare uglavnom ne zna baš ništa, što ne znači da se pornofilmovi ni u 21. stoljeću nisu pojavili u Dalmatinskoj zagori. Švabo i CroCum su gastarbajteri koji su se našli u postojbini gastarbajterstva gdje se mirno živi u zapećku civilizacije, graničnom prostoru u kojemu su se ljudi itekako navikli na onu čuvenu sentencu iz prohujalog vremena “snađi se druže”.
    U svoj je roman Kukavica uklopio i druge živopisne, ali i tipizirane likove i karaktere, baš kao što je u knjigu uveo i paralelnu priču koja se bavi konciznim dijalogom samoga pripovjedača i načelnika Tvrtka. Roman je dodatno obogatio (netko će reći i zakomplicirao) kada je u glavnu maticu romana uveo i svojevrsni uvod koji je temeljen na arhaičnim zapisima “Opaszke o vladaniu zsobon i drugiem u Velikoi i Gornioi Batini” Tvrtka praBatine iz 1743. godine.
    “Mlada misa” tako je napisana na zamršenoj kombinaciji različitih jezika iz koje se ipak izdvaja zabiokovska tvrdo zbijena čakavica koja bi nečakavcima mogla biti problem. Tematski, riječ je o knjizi koja se bavi istim pitanjima kojima se, primjerice, bave vodeći hrvatski suvremeni dramatičar Mate Matišić ili pak jedan od najpopularnijih hrvatskih pisaca i satiričara Ante Tomić, ali i pitanjima o kojima su suvereno pisali Mirko Božić i Ivan Raos. I Kukavica se tako bavi morlačkim mentalitetom u njegovu totalitetu, ali i njegovim doista razvedenim grotesknim, a na mahove i nadrealnim pojavnostima. Pri tome je duhovit i kritičan, po potrebi i bizaran i provokativan, ali nikako ne i površan ili predvidljiv. “Mlada misa” prepuna je lucidnih opaski o životu u malome mjestu u kojem je župnik i dalje glavni autoritet, premda se i njemu župljani izruguju.
    No, na prvi pogled konzervativni fra Petar koji se jako boji bakterija, u život mjesne crkve unosi razne promjene (primjerice hostiju bez glutena) koje se baš i ne sviđaju njemu nadređenom pravovjernom biskupu. Tako nakon gotovo četrdeset godina vjerne službe u Zabiokovlju, fra Petar mora otići u mirovinu i napustiti svoju pastvu. No, on odbija biskupov prestrogi dekret i postaje odmetnik, baš kao što i cijela Batina živi u svojevrsnom odmetničkom raspoloženju, i to ne samo prema državnoj vlasti i bez obzira na to tko bio vlastodržac.
    I kada Švabo želi ponosno krstiti svoga sina kojemu se nije nadao, Batinjani zapadnu u probleme jer je stari župnik maknut, a novi se još nije pojavio. No, i tu se nađe pragmatično rješenje zahvaljujući starohrvatskoj Crkvi Naravnoga Uznesenja pa prikriveni pornoglumac CroCum postaje svećenik koji na radost pučana obavlja metaforičko krštenje malog Švabe u župnoj crkvi... “Mlada misa” sadrži brojne odlično napisane i dojmljive rečenice nad kojima se čovjek može itekako zamisliti, ali je autor ipak mogao pokazati više brige prema glavnim likovima koje je načela snažna apsurdnost romana duboko ukorijenjenog u tradiciju.
  • Pjesme, rugalice i epigrami (Hina, 7. 2. 2020.)

    ZAGREB, 7. veljače 2020. (Hina) - Knjigu Pjesme, rugalice i epigrami - izbor hrvatskoga modernističkog književnika Antuna Gustava Matoša, koje su izabrali Tomislav Jonjić i Stjepan Bekavac, objavila je zagrebačka nakladna kuća AGM.
     Autor predgovora Tomislav Jonjić ističe kako je Matoš najjasnija ilustracija izreke da je provincija stanje duha, a ne zemljopisni pojam.
    Matoš je, tvrdi, neoboriv dokaz da Hrvatska i hrvatski nacionalizam nisu negacija, nego afirmacija ideje slobode i ideje Europe.
    Europa, naime, postoji, smatra Jonjić, samo dok postoje takozvani mali narodi, koji ljubomorno čuvajući svoj jezik i svoju stopu zemlje, mogu pjevati o slobodi čovjeka i slobodi svoga naroda te slobodi kao prvoj pretpostavci ljepote.
    Napominje kako je Matoševo pjesničko djelo neveliko,  te kako nemali broj nacrta, nesvršenih skica i nedovršenih pokušaja koje u njemu nalazimo, treba pripisati njegovu emigrantskom potucanju si svakodnevnom, poslovičnom gladovanju.
    Ocjenjuje kako ovaj izbor pjesama, rugalica i epigrama, premda subjektivan, pokazuje da je Matoš najzagrebačkiji i najhrvatskiji pjesnik, ali to da su njegovim imenom potpisani stihovi možemo nazvati ponajljepšim u hrvatskoj književnosti.
    Knjiga  "Pjesme, rugalice i epigrami - izbor" (119 str.) podijeljena je na dva dijela - Pjesme te Rugalice i epigrami.
    Nakladnik napominje kako se, nastojeći načelno kronološki slijediti razvitak Matoševa pjesništva, u kojem je epigramske fragmente nerijetko teško razlučiti od poezije u užem smislu, izbor oslanja na kritičko izdanje Matošebig Sabranih djela iz 1973. i tamošnja tekstološka i pravopisna rješenja.
    Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku 1873., a preminuo u Zagrebu 1914.. Bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.

  • Proces nastajanja slavenskih naroda i drugi eseji (HINA, 6. 12. 2019.)

    ZAGREB, 6. prosinca 2019. (Hina) - Knjigu izabranih eseja hrvatskoga književnika Pavla Tijana "Procesi nastajanja slavenskih naroda i drugi eseji", koje odabrala i sa španjolskoga na hrvatski jezik prevela Željka Lovrenčić, objavila je zagrebačka nakladna kuća AGM.

    U knjizi "Procesi nastajanja slavenskih naroda i drugi eseji" (207 str.) objavljeno je osam eseja: Nastajanje današnjih balkanskih naroda, Korijeni slavenskoga ideala, Ruska historiografija predvođena sovjetima, Mit o Masaryku, Proces nastajanja slavenskih naroda, Konstantinopol i njegovo carstvo, Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade 1961. godine i Juraj Križanić, prvi apostol slavenskoga ekumenizma.

    Tijan je, navodi nakladnik, pisao eseje na hrvatskom koji su poznati hrvatskoj javnosti te na španjolskom koji su uglavnom nepoznati.

    U knjizi "Procesi nastajanja slavenskih naroda i drugi eseji" hispanistica i prevoditeljica Željka Lovrenčić odabrala je osam Tijanovih eseja objavljenih u Madridu i Valenciji u nakladničkim kućama Arbor i Modena te u Centru za istočnjačke studije, napominje nakladnik i dodaje kako je jedan esej kao predavanje održan u madridskom Ateneu.

    Eseji su, ističe nakladnik, poredani kronološki od 1947. do 1968. godine. Tematski obuhvaćaju razna područja koja su zanimala slavista Tijana - od povijesne preko sociološke i etnološke tematike do književne analize Andrićeva djela i sudbine Jurja Križanića.

    Odabrani eseji su, naglašava nakladnik, odraz jednoga određenog vremena, vremena u kojem je Tijan pisao i djelovao.Pavao Tijan rođen je je u Senju 1908., a preminuo u Madridu 1997.  Prije rata je uređivao časopis "Hrvatski jezik" te bio član projekta "Hrvatska enciklopedija". U Hrvatskom izdavalačkom bibiografskom zavodu uređivao je "Književni tjednik". Uređivao je i dvomjesečnik "Croatia". Objavio je knjigu "Maryturium Croatiae". 

    U Španjolskoj je bio tehnički urednik "Enciklopedije španjolske kulture" te suradnik glavnoga urednika biografske enciklopedije "Krivotvoritelji suvremenoga svijeta", suradnik na projektu "Veliki vjesnici suvremenoga svijeta" i "Općega zemljovida". 

    Pokrenuo je i uređivao hrvatski program na Španjolskom nacionalnom radiju.

    Godine 1993. Tijan je posjetio Hrvatsku, a tom je prigodom proglašen počasnim građaninom grada Senja.

    (Hina) xmkov 

  • Samo sreća, ništa drugo (Večernji list)

    Plodni hrvatski pisac Hrvoje Hitrec nakon romana o barunu Franji Trenku napisao je i roman “Samo sreća, ništa drugo”, romansirani životopis Nikole VII. Zrinskog, hrvatskog bana, ratnika i pjesnika koji je na mađarskom jeziku napisao spjev “Adriai tengernek Syrenaia” posvećen Sigetskoj bitki u kojoj je poginuo njegov pradjed Nikola Šubić Zrinski.
    Nikola Zrinski Čakovečki nije nepoznata osoba u Hrvatskoj. Uostalom, u središtu Čakovca još od 1904. godine stoji spomenik s njegovim reljefom, koji su, doduše, podigli Mađari s onim prepoznatljivim, elegantnim i prkosnim orlom na vrhu. No u Mađarskoj je Nikola Zrinski uzdignut na pijedestal božanstva. Stoga Hitrecov roman vrlo uvjerljivo ispravlja nepravdu prema jednoj važnoj osobnosti hrvatske povijesti, ali i hrvatske književnosti. Treba znati da je Nikola Zrinski bio fanatičan bibliofil koji je strastveno sakupljao knjige, da je njegov brat Petar, onaj Zrinski kojem su u Bečkom Novom Mjestu “glavu sekli”, prepjevao bratov mađarski spjev na hrvatski jezik, ali i da je stjecajem sretnih povijesnih okolnosti Nikolina prevrijedna biblioteka na kraju balade ipak dospjela do Zagreba i trezora Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zbog svega ovoga treba reći da ban Nikola Zrinski Čakovečki nikako nije samo neki krvoločni i uskogrudni ratnik koji se borio pod tuđim (habsburškim) zastavama, nego autentični hrvatski kulturtreger, doduše iz 17. stojeća. Da bi napisao Nikolin životopis, Hitrec je svakako morao itekako zaroniti u sačuvanu dokumentaciju iz onog vremena, ali i u arhivski materijal koji postoji o hrvatskom banu kojeg je, po legendi, ubio podivljali i ranjeni vepar u kuršanečkom lugu uz desnu obalu rijeke Drave nedaleko od Čakovca. A toga materijala ipak ima. Pa o Nikoli su pisane knjige po Europi još za njegova života. Ako smo ga mi Hrvati i zanemarili, nisu ga zanemarili drugi.
    No Hitrecov uzbudljivi roman nije samo štivo ispunjeno gustom i na mahove iznenađujućom faktografijom nego je ipak literarno djelo u kojem je autor oprezno ali dosljedno portretirao i junakove mane i izazove koje je nepovoljna geopolitička situacija stalno bacala u lice, čini se, poprilično tankoćutnog hrvatskog prvaka. Od najranije mladosti Nikola (baš kao i njegov brat Petar) stalno je koračao na rubu ponora. Njihov otac Juraj Zrinski mlad je stradao od duge ruke habsburških poslušnika i karijerista, otrovan u Požunu (današnjoj Bratislavi). Majka se na brzinu preudala ostavljajući osramoćene i napuštene dječake na milost i nemilost skrbnicima. Habsburški dvor koristio ih je kao živi ljudski štit od opasnih i prijetvornih Osmanlija tjerajući ih i u Tridesetogodišnji rat dok su istočne granice hrvatskog kraljevstva svakodnevno bile na udaru sultanovih snaga koje su se, da apsurd bude još veći, jednim dijelom regrutirale i od kršćanskih momaka koji su bili plod zloglasnog “danka u krvi”. U klinču između puno jačih i perfidnijih stranih sila, Nikola Zrinski koji se u četrdeset i četiri godine života uspio dva puta oženiti, postati otac više puta, ali i izgraditi Novi Zrin kod Legrada i djelomično zapaliti osječki most Sulejmana Veličanstvenog, našao je vremena i sredstava i za pretvaranje čakovečkog dvorca u pravu europsku renesansnu palaču u kojoj je kultura uvijek imala povlašteni položaj. Hrvoje Hitrec svog ultimativnog junaka pokazao je u različitim registrima, a nikako ne samo u crno-bijeloj tehnici.
    Povijesna struka vjerojatno će o ovoj knjizi moći govoriti puno autoritativnije i točnije, pogotovo o Hitrecovoj gotovo trilerski prepričanoj verziji Nikoline sumnjive smrti u kuršanečkoj šumi. Ali ljubitelj djela povijesne tematike u knjizi “Samo sreća, ništa drugo” (naziv je to koji je ban Nikola Zrinski koristio kao svoj moto) dobio je štivo prepuno zanimljivih likova poput Petrove supruge Katarine Zrinske rođene Frankopan, koja svakako zaslužuje i svoju posebnu knjigu, ali i štivo koje je aktualno i u današnjim vremenima, kada suvremeni Habsburgovci ne stoluju u mrkom Beču, nego u ništa puno svjetlijem Bruxellesu.

  • Sovjetski zločin u Katynskoj šumi (HINA, 24. 10. 2019.)
    Monografiju povjesničara Marija Jareba "Sovjetski zločin u Katynskoj šumi - Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića" objavili su u sunakladništvu Hrvatski institut za povijest (HIP) i zagrebačka naklada AGM.
    Staljinstički zločini i teror pripadaju najmračnijim epizodama djelovanja totalitarnih režima 20. stoljeća, pišu nakladnici na omotu knjige i dodaju kako se pritom među počinjenim zločinima nedvojbeno izdvaja ubojstvo tisuća časnika i dočasnika poljske vojske u Katynskoj šumi i na krajnjem zapadu Rusije u proljeće 1940. godine.
    To su područje, napominju, u ljeto 1941. zaposjele njemačke postrojbe. No, tek početkom 1943. Nijemci su doznali da na njemu postoje masovne grobnice koje dokazuju sovjetske zločine, pa su u tadašnjoj europskoj i svjetskoj javnosti objavili njihovo postojanje, a u Katyn su doveli niz međunarodnih stručnjaka sudske medicine, među njima i profesora s Medicinskoga fakulteta u zagrebu Eduarda Miloslavića.
    Stručnjaci su, kažu nakladnici, potvrdili sumnje o tomu da je zločin počinjen u proljeće 1940. pod sovjetskim nadzorom.
    Nijemci su, koristeći se dokazima o katynskom zločinu, započeli svojevrsni promidžbeni rat protiv SSSR-a, ali i protiv zapadnih saveznika kao boljševičkih saveznika.
    "O katynskom zločinu i njegovim posljedicama postoji brojna literatura na poljskom, engleskom i drugim jezicima, pišu nakladnici i dodaju kako je svjetska javnost dobro upoznata sa svim što okružuje taj slučaj.
    U hrvatskoj javnosti, smatraju, slučaj je nedovoljno poznat premda se njime bavio i hrvatski stručnjak svjetskoga glasa Eduard Luka Miloslavić, profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. On je, navode, bio uključen u forenzičko vještačenje.
    Jareb ističe kako je ubojstvo 14500 časnika i dočasnika Poljske vojske u proljeće 1940. godine, od kojih je 4500 ubijeno u Katynskoj šumi, jedan od najpoznatijih zločina staljinizma u svijetu.
    Potpisivanjem Ugovora o nenapadanju između Trećega Reicha i SSSR-a 23. kolovoza 1939., posebice njegova tajnoga dodatnog protokola zapečaćena je sudbina Poljske, napominje Jareb i dodaje kako su njezino područje trebale podijeliti te dvije zemlje.
    Poljska je, naglašava, izbrisana sa zemljivida, a njemačkim i sovjetskim agresorima pale su u ruke stotine tisuća poljskih vojnika. Vojnici koje su zarobili Sovjeti odvedeni su u zarobljeničke logore diljem SSSR-a, a preostalo je poljsko stanovništvo na područjima koje je otela ta zemlja izvrgnuto za njih dodat neviđenu staljinističkom teroru, napominje Jareb.
    Knjiga "Sovjetski zločin u Katynskoj šumi - Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića" (335 str.) podijeljena je na 10 poglavlja.
    Od priloga su objavljeni: Miloslavićeva Znanstvena istraživanja grobova u šumi kod Katyna i Predavanje o strahovitom boljševičkom zločinu u Katynskoj šumi te vapaj iz Katynske šume: Majko Božja Czestochowa! - razgovor prof. Miloslavića s američkom novinarkom i Testimony of Dr. Edward Lucas Miloslavich, St. Louis, Washington, DC: United States Government Printing Office, 1952.
    Na kraju knjige objavljena je literatura, sažetak na engleskom jeziku, imensko te mjesno i zemljopisno kazalo.
    Mario Jareb rođen je u Zagrebu 1969. radi u Hrvatskom institutu za povijest. Autor je niza znanstvenih radova i knjiga, među kojima i knjige "Hrvatski nacionalni simboli".
  • Sovjetski zločin u Katynskoj šumi (Narod.hr, 16. 2. 2020.)

    Riječ je o jednom od najpoznatijih zločina staljinizma i komunizma općenito, a važno je istaknuti kako se u tome slučaju prepoznaje krvavi obrazac po kojemu su se komunisti u 20. stoljeću obračunavali sa svima koje su zbog kojekakvih razloga, često krajnje bizarnih i izvan svake pameti, označili svojim neprijateljima. O tome govori i spomenuta sudbina dr. Ljudevita Juraka. Prema tome je fenomen Katyna na svoj način i ne smo zbog Miloslavićeve uloge itekako i hrvatska tema, odnosno tema koja se tiče svih onih u Istočnoj Europi koji su tamo od potkraj 1944. do 1945. godine potpali pod čizmu sovjetskih „narodnih osloboditelja“ i njihovih saveznika, pa i onih jugoslavenskih.”, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr dr. sc. Mario Jareb o svojoj knjizi „Sovjetski zločin u Katynskoj šumi: Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića“ u kojoj obrađuje temu zločina kojega su sovjetske snage počinile nad poljskim časnicima i dočasnicima u Katynskoj šumi 1943. godine.

     

    Narod.hr Vaša knjiga obrađuje sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Kako ste se počeli baviti ovom temom i koliko je trajalo Vaše istraživanje?

    Može se reći kako sam se tom problematikom počeo baviti posve slučajno, i to još u studentskim danima tamo negdje pred nešto manje od tri desetljeća. Godine 1993. bio sam naime na poslijediplomskom studiju povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je sa mnom bilo i više kolega iz Poljske. Tada smo ne samo na predavanjima, nego i u medijima s obzirom da se je obilježavala šezdeseta obljetnica otkrića Katynskog zločina, mogli dosta čuti o Katynu.

    O tome je tada, ali i prije, bilo nešto govora i u hrvatskim medijima. Ja sam svojim poljskim kolegama tada priopćio kako se je u Hrvatskoj pred nekoliko godina pisalo o Katynu te da je bilo spomenuto kako je tamo 1943. boravio i jedan hrvatski stručnjak. Oni su se za to zainteresirali, pa su me neki od njih zamolili da u Zagrebu pokušam pronaći podatke o tome liječniku, a i inače kako se je u Hrvatskoj gledalo na Katyn te 1943. godine. To sam i učinio i u tisku NDH pronašao velik broj priloga koji su govorili o zločinu u Katynskoj šumi i o dr. Eduardu Luki Miloslaviću koji je kao član Međunarodnog liječničkog povjerenstva tamo boravio i sudjelovao u istraživanjima posmrtnih ostataka poljskih žrtava koje su ubili Sovjeti. Sve me je to zainteresiralo, pa sam nastavio rad na toj problematici i već 1998. objavio u Časopisu za suvremenu povijest jedan kraći pregledni članak na tu temu. Nakon toga sam se bio prisiljen baviti drugim temama, no nastavio sam prikupljati izvore i podatke kada god sam mogao, da bi godinama nakon toga došao na ideju pisanja knjige koja bi se bavila ne samo Katynom nego i ulogom dr. Miloslavića. To sam napokon nakon dugog čekanja i više objavljenih knjiga o drugim temama učinio potkraj prošle godine.

    Narod.hr: Široj javnosti uglavnom je nepoznato ime Eduarda Luke Miloslavića koji je bio član međunarodnog povjerenstva za istraživanje zločina u Katynskoj šumi. Možete li nas ukratko upoznati s ovim hrvatskim patologom i sudskim medicinarom?

    Miloslavić je rečeno današnjim rječnikom bio forenzičar svjetskog glasa, koji je te 1943. godine bio profesor sudbene medicine i kriminalistike na Medicinskom fakultetu tadašnjega Hrvatskoga sveučilišta i predstojnik tadašnjeg Instituta (danas Zavoda) za sudsku medicinu i kriminalistiku. Rođen u Americi kao dijete hrvatskih iseljenika iz Dubrovnika 1884. godine odrastao je u tome znamenitom hrvatskom gradu, a medicinsko obrazovanje stekao je na Bečkom sveučilištu prije Prvoga svjetskog rata. Već tada pokazao je zanimanje za sudsku medicinu i patologiju, a kao austrougarski vojni liječnik u okupiranoj Srbiji tijekom toga rata stekao je bogato iskustvo na tom polju.

    Tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća radio je u SAD-u, gdje je stekao velik ugled i postao je priznati i poznati stručnjak na tome polju. Slavnim ga je učinilo sudjelovanje u rasvjetljavanju više teških zločina, koji su u to doba zlatnih dvadesetih i prohibicije bili vrlo rašireni. Početkom tridesetih godina vraća se u Hrvatsku, gdje radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1935. utemeljio je Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku, kojega je ubrzo po osnutku pretvorio u jednu od vodećih ustanova te vrste u Europi, a kao stručnjak razvio je znatnu suradnju s vodećim europskim stručnjacima i ustanovama. Istodobno je bio istaknuti dionik hrvatskoga javnog života, pri čemu nije skrivao svoje izrazito hrvatstvo.

    U Zagrebu je boravio do studenoga 1944., kada je otišao na liječenje u Baden kod Beča, da bi mu kraj rata onemogućio povratak u domovinu i naposljetku utjecao na njegov povratak u SAD. Tamo je iznenada umro 1952. godine, da bi neposredno prije toga pred posebnim povjerenstvom Kongresa SAD-a svjedočio o svojemu boravku u Katynu te je potvrdio svoje nalaze iz 1943. godine koji su govorili o sovjetskoj krivnji za počinjenje zločina u kojemu su ubijene tisuće poljskih časnika i dočasnika.

    Narod.hr: Javnosti je poznat još jedan hrvatski patolog i sudski medicinar, Ljudevit Jurak, koji je također bio član povjerenstva za istraživanje sovjetskih zločina, ali onog u ukrajinskoj Vinici. Juraka su jugoslavenske komunističke vlasti zbog toga smaknule. Jesu li se Miloslavić i Jurak susretali i surađivali i možete li nam išta reći o njihovoj komunikaciji?

    Jurak je također bio patolog, iako je u to doba radio na Veterinarskom fakultetu. U ukrajinskoj Vinici je boravio kao član sličnog liječničkog povjerenstva početkom ljeta 1943., koje je ustanovilo da su tisuće žrtava pronađenih u masovnim grobnicama u tome gradu žrtve staljinističkih čistki iz kraja tridesetih godina. Uvjeren da je tijekom cijeloga ratnog razdoblja kao stručnjak radio isključivo svoj posao i da nikome nije učinio ništa nažao, on je u svibnju 1945. ostao kao potpuno nevina osoba u Zagrebu i dočekao novu komunističku vlast. U svojoj naivnosti nije znao da je u očima komunista bilo kakva kritika „bratskog i voljenog“ Staljinova Sovjetskog Saveza bila zločin koji za sobom povlači drastičnu kaznu. Nije neobično što je zbog tog „zločina“ nedugo po ulasku Jugoslavenske armije u Zagreb uhićen i smaknut bez ikakvog suđenja. Tek je naknadno, kada je već bio mrtav, bio označen „ratnim zločincem“. Jurakova sudbina je nažalost tek jedna od mnogih sudbina istaknutih hrvatskih javnih radnika koji su zbog kojekakvih bizarnih razloga, no komunistima u njihovoj ideološkoj isključivosti i zaslijepljenosti samorazumljivima, bili označeni „narodnim neprijateljima“ i ubijeni bez ikakvog suda. Poznato je inače da su se Miloslavić i Jurak poznavali i susretali, već i zbog toga što su bili iste struke. Zanimljivo je ovom prigodom istaknuti kako su u proljeće 1944. imali prigode zajedno biti članovi jednog sudskog i liječničkog povjerenstva koje je imalo zadaću istražiti tzv. Kašinske žrtve. Naime, kako je to bilo navedeno u tisku NDH, u jesen 1943. u okolici Kašine djelovao je samozvani partizanski „sud“, bolje rečeno prijeki sud, koji je nekoliko desetaka ljudi iz toga kraja osudio na smrt. Imena ubijenih pokazuju da je uglavnom bila riječ o civilima, među kojima je bila i dvadeset šestogodišnja učiteljica iz Čučerja Danica Vitković.

    Žrtve su bile ubijene na najokrutniji način, neke i s više desetaka uboda noža, a njihova tijela ubačena u jame i prikrivena. Početkom 1944. su postrojbe PTS u tijeku ratnih operacija naišle na neke od grobnica, a prvu koju su pronašli zbog toga što je bila tek napola zakopana bila je učiteljica Vitković. Zbog smrznutog su tla iskapanja ostalih žrtava odgođena za proljeće, a tada je u Kašinu došlo i povjerenstvo u kojemu su bili Jurak i Miloslavić i koje je sudsko-medicinski istražilo tijela žrtava. Informacije o žrtvama iz Kašine dostupne su prvenstveno u tisku NDH, no s obzirom na njegovu usmjerenost treba biti oprezan s korištenjem toga tiska kao izvora. Iako ga u knjizi nisam koristio, ipak valja reći da postoji i jedan poslijeratni trag iz UDB-ina izvora koji posredno upućuje na to da je riječ o partizanskim žrtvama. Držim kako bi svakako trebalo dalje istražiti što se je točno dogodilo u Kašini i okolici u jesen 1943., pa se nadam da ne će proći puno vremena prije negoli ja ili netko drugi to učini i pomogne rasvjetljavanju sudbine nekoliko desetaka žrtava.

     

    Narod.hr: Možete li na reći nešto o građi na temelju koje je nastala ova knjiga? O kakvim se sve dokumentima radilo?

    Izvori na kojima je sagrađen ovaj rad raznovrsni su. Onaj dio knjige čija je zadaća bila hrvatskoj javnosti približiti ono što se je dogodilo o Katynu općenito i o svemu što je od trenutka njegova počinjenja okruživalo taj fenomen dobrim je dijelom utemeljen na dostupnoj literaturi koja je stvarno brojna. U Poljskoj i u svijetu je samo do 2010. godine objavljeno preko 10.000 knjiga i članaka o toj problematici. Koristio sam dakako i danas dostupne izvorne dokumente iz nekadašnjih sovjetskih arhiva. S obzirom na povjerenstvo američkoga Kongresa koje je 1952. istraživalo zločin u Katynu, dio gradiva pronašao sam u američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu, pa i dio gradiva koje se dotiče doktora Miloslavića. Nešto je gradiva iz Hrvatskog državnog arhiva, korišteni su tisak NDH i drugi primarni i sekundarni izvori.

    Narod.hr: Jedno od poglavlja u Vašoj knjizi, “tajna Miloslavićeve katynske lubanje” govori o lubanji iz Katyna koju je Miloslavić nakon istraživanja donio u Zagreb. U čemu je “tajna” te lubanje?

    Godine 1943. Miloslavić je sa sobom iz Katyna u Zagreb donio lubanju jednog poljskog časnika (ili dočasnika) i neke druge predmete koje je pokazivao javnosti na javnim predavanjima koja je održao nedugo po svojemu povratku. Pola stoljeća kasnije priču o Miloslavićevoj katynskoj lubanji hrvatskoj je javnosti ponovno otkrio novinar tada vrlo popularnog i ozbiljnog magazina Start Aleksandar Vojinović. On se je zainteresirao za cijelu priču i pokušao je pronaći u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku pod pretpostavkom da ju je Miloslavić tamo i ostavio. Ukratko, jedan Miloslavićev asistent iz ratnog razdoblja koji je te 1989. godine bio već u mirovini prilično maglovito se je sjetio kalote lubanje koju je Miloslavić tijekom rata pokazivao studentima i pretpostavio je da bi to mogla biti lubanja iz Katyna. Naknadno je pak izričito tvrdio da je jedna kalota koja je u međuvremenu pronađena u Zavodu upravo ta Miloslavićeva lubanja. Na to su poljski predstavnici zatražili da im se preda ta lubanja, pa je u srpnju 1990. u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku ta kalota predana tadašnjem poljskom konzulu u Zagrebu Tadeuszu Nestorowiczu.

    Kalota je otpremljena u Varšavu i stavljena u poseban relikvijar u sklopu spomen obilježja na varšavskom groblju Powazki posvećenom poljskim žrtvama palim na istoku. Kako je zapisano uz relikvijar, u njemu je lubanja jednog poljskog časnika kojega je sovjetski NKVD 1940. umorio u Katynu. Problem leži u tome što sam tijekom istraživanja gradiva američkog kongresnog povjerenstva iz 1952. godine pronašao više dokumenata u kojima je Miloslavić tvrdio da je on po odlasku iz Zagreba lubanju (ne kalotu) ponio sa sobom, da bi je prije odlaska na zapad u proljeće 1945. pohranio u Muzeju Instituta za sudbenu medicinu u Beču. Miloslavić je Amerikancima ponudio da preuzmu tu lubanju i u sklopu rada spomenutog povjerenstva, pa je 14. veljače 1952. uputio pismo ratnom predstojniku Muzeja dr. Leopoldu Breiteneckeru (izvor pisma, navode iz njega i presliku objavio sam u knjizi). U njemu ga je podsjetio na okolnosti i detalje o pohrani te lubanje u Beču 1945., a dopis sadrži i njezin razmjerno precizan forenzički opis. Tu sam lubanju pokušao pronaći u tome Muzeju pred nekoliko godina, no ona se tamo više ne nalazi.

    Teško je reći što se je s njome dogodilo, no ne bi bilo nevjerojatno da se je Breitenecker u danima dolaska Sovjeta u Beč na neki način pokušao riješiti nečega tako „opasnoga“ kao što je bila lubanja iz Katyna. Treba pritom znati da je on bio liječnik koji je strelovit uspon u svojoj karijeri doživio nakon Anschlussa Austrije i dolaska nacista. Bilo kako bilo, lubanji se je izgubio trag, a kako je Miloslavić naglo umro potkraj te 1952. o njezinoj daljnoj sudbini nema tragova ni u američkom arhivu. Ono što je sigurno, a Miloslavićevo pismo i precizan forenzički opis lubanje koje je sačinio manje od sedam godina nakon što je istu ostavio u Beču to potvrđuju, jest da kalota lubanje koja je 1990. godine prenesena iz Zagreba u Varšavu nije Miloslavićeva katynska lubanja.

    Narod.hr: Kojim riječima biste preporučili čitateljima da uzmu Vašu knjigu u ruke?

    U njoj je unatoč postojanju nekih drugih izdanja u kojima je također progovoreno o Katynu po prvi put cjelovito u hrvatskoj javnosti i historiografiji obrađen taj fenomen koji predstavlja svakako jednu od najpoznatijih i najtragičnijih epizoda Drugoga svjetskoga rata. Riječ je o jednom od najpoznatijih zločina staljinizma i komunizma općenito, a važno je istaknuti kako se u tome slučaju prepoznaje krvavi obrazac po kojemu su se komunisti u 20. stoljeću obračunavali sa svima koje su zbog kojekakvih razloga, često krajnje bizarnih i izvan svake pameti, označili svojim neprijateljima. O tome govori i spomenuta sudbina dr. Ljudevita Juraka.

    Iako su podatci o žrtvama iz Kašine tek fragmentarni i treba ih dodatno istražiti i provjeriti, ipak je moguće tvrditi da je isti obrazac primijenjen i u njihovu slučaju. Prema tome je fenomen Katyna na svoj način i ne smo zbog Miloslavićeve uloge itekako i hrvatska tema, odnosno tema koja se tiče svih onih u Istočnoj Europi koji su tamo od potkraj 1944. do 1945. godine potpali pod čizmu sovjetskih „narodnih osloboditelja“ i njihovih saveznika, pa i onih jugoslavenskih.
     
  • Sovjetski zločin u Katynskoj šumi (Narod.hr, 23. 1. 2020.)

    „Sve je počelo negdje 1993.-1994., kada sam bio na magisteriju na Srednjoeuropskom sveučilištu, tamo je bilo puno i poljskih studenata, a tih godina se puno pričalo i o Katynu. Neki kolege su me pitali, jer su čuli da je zločin istraživao neki hrvatski liječnik, da proučim postoje li u Zagrebu neki dokumenti o tome. Ja sam to i učinio po povratku u Zagreb – našao sam mnogo toga u tisku NDH i zapravo se jako zainteresirao za tu temu.“ – ispričao je dr. sc. Mario Jareb predstavljajući svoju knjigu „Sovjetski zločin u Katynskoj šumi: Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića“ u srijedu u Hrvatskom državnom arhivu, pred prepunom dvoranom uzvanika, među kojima je bio i veleposlanik Republike Poljske, Andrzej Edward Jasionowski, inače unuk žrtve Katynskog zločina.

    Knjiga je izašla u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i izdavačke kuće AGM, a predstavili su je recenzenti dr. sc. Vladimir Geiger i dr. sc. Marica Karakaš Obradov, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, dr. sc. Gordan Ravančić, zatim urednik knjige i direktor AGM d.o.o. Stjepan Bekavac te sam autor dr. sc. Mario Jareb.Strašan zločin kojega su sovjetske snage počinile nad poljskim časnicima i dočasnicima u Katynskoj šumi 1943. javnosti je poprilično dobro poznat, no manje je poznato da je u međunarodnom povjerenstvu koje je istraživalo ovaj masakr bio i ugledni hrvatski patolog i sudski medicinar, doktor Eduard Luka Miloslavić.

    Eduard Luka Miloslavić rođen je u Oaklandu u Kaliforniji kao sin hrvatskih iseljenika (roditelji su mu potjecali s dubrovačkog područja), a već nakon nekoliko prvih godina života u SAD-u, zajedno s obitelji vraća se u Hrvatsku, u Dubrovnik, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Potom odlazi u Beč na studij medicine gdje se još kao student istaknuo znanstvenim radom. Nakon studija postaje asistent, a potom i docent na bečkom sveučilištu. U SAD-u je (1920.–32.) djelovao kao profesor patologije na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeju te kao vrhovni sudski liječnik savezne države Wisconsin, a 1932.–45. bio je profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu gdje je 1935. utemeljio Zavod za sudsku medicinu.

    Kao predstavnik NDH bio je član međunarodnog istražnog povjerenstva koje je istraživalo uzroke zločina u Katynu te dokazalo da su ga počinili Sovjeti. Godine 1945. odlazi u SAD gdje je proveo ostatak života.

    U svojem obraćanju, u kojem je ukratko predstavio sadržaj knjige, recenzent dr. sc. Vladimir Geiger podsjetio je na još jednog hrvatskog patologa i sudskog medicinara koji je također istraživao sovjetske zločine, te je pogubljen nakon uspostave komunističke Jugoslavije, a kojega dr. sc. Jareb također dotiče u svojoj knjizi – Ljudevita Juraka.

    „Zanimljiva je i možda hrvatskoj nešto poznatija, sudbina doktora Ljudevita Juraka, koji je također bio član međunarodnog liječničkog povjerenstva i u slučaju istraživanja masovnog sovjetskog zločina u ukrajinskoj Vinici.“ – rekao je dr. sc. Geiger navodeći kako je Jurak osuđen na smrt strijeljanjem pri čemu mu je na teret stavljeno “to što je bio član međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj sovjetskoj Rusiji”.

    „O svemu tome i dr. sc. Jareb u svojoj knjizi donosi podatke, a sve opisano jasno ukazuje o razmjerima i načinima prikrivanja zločina“ – kazao je dr. sc. Geiger.

    Dr. sc. Geiger je knjigu ocjenio izrazito pozitivno.

    „Posebnost Jarebove knjige je u tome što osim sintetskog prikaza Katynskog zločina i svega što ga je okruživalo, naglasak je stavljen na to kako je doživljen u jednome malom osovinskom savezniku kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska, čiji je predstavnik sudjelovao u radu međunarodnog liječničkog povjerenstva.“ – rekao je dr. sc. Geiger i zaključio:

    „Ovakvog sveobuhvatnog znanstvenog rada o Katyinu nije bilo u hrvatskoj historiografiji.“

    „Zločin nad poljskim vojnicima od vremena Drugog svjetskog rata pa do danas predstavlja ne samo značajnu poljsku historiografsku temu, nego europsku i svjetsku, a o čemu svjedoči i uklapa se u taj okvir i ova knjiga dr. sc. Jareba. Razlozi velikog zanimanja za ovu temu su brojni – istaknula bih neke: Zločin je bio masovan, zločin je zločin je desetljećima sovjetska strana negirala i zločin je pomno isplanirala i provela sovjetska tajna služba.“ – rekla je recenzentica Marica Karakaš Obradov.

    „I ova nas knjiga iznova podsjeća na potrebu kritičkog iščitavanja arhivskog gradiva koje su stvarale Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ili pak OZNA odnosno UDBA“ – zaključila je.

    Obrađivanje ove teme govori o našem odnosu prema žrtvama svih ratnih sukoba

    Ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, Gordan Ravančić, pozdravivši sve prisutne istaknuo je uspješnu suradnju između Hrvatskog instituta za povijest i izdavačke kuće AGM na izdavanju ove knjige, a izrazio je nadu da će se ta suradnja i nastaviti.

    „Tema kojom se bavi dr. sc. Jareb u ovoj, svojoj najnovijoj znanstvenoj monografiji, važna je ne samo iz kuta hrvatske historiografije nego i zbog činjenice da je pitanje Katyna i Katynskog zločina na neki način razbija crno-bijelu sliku povijesnih zbivanja koja je, nažalost, prečesto prisutna u našem javnom prostoru i protiv te slike se historiografija žestoko znanstveno bori.“ – rekao je dr. sc. Ravančić i nastavio:

    „A istovremeno ova tema jasno govori i o našem odnosu prema tragediji i žrtvama svakog ratnog sukoba, ali onda i mogućoj zlouporabi tih žrtava u svrhu širenja vlastitih ciljeva i ideologija.“

    Na kraju se okupljenima obratio sam autor koji je kazao je kako je, iako je ovo njegova posljednja knjiga, ona je prva počela nastajati.

    „Sve je počelo negdje 1993.-1994., kada sam bio na magisteriju na Srednjoeuropskom sveučilištu, tamo je bilo puno i poljskih studenata, a tih godina se puno pričalo i o Katynu. Neki kolege su me pitali, jer su čuli da je zločin istraživao neki hrvatski liječnik, da proučim postoje li u Zagrebu neki dokumenti o tome. Ja sam to i učinio po povratku u Zagreb – našao sam mnogo toga u tisku NDH i zapravo se jako zainteresirao za tu temu.“ – ispričao je dr. sc. Jareb, koji je za kraj zahvalio svojoj obitelji, recenzentima, izdavaču i svima prisutnima.

  • Sovjetski zločin u Katynskoj šumi (Novi list, 27. 1. 2020.)

    U travnju 1940. počinju staljinističke likvidacije navodno više od 14 tisuća poljskih zatvorenika, većinom oficira i vojnika, ali i intelektualaca. Hitlerov ministar Joseph Goebbels debelo je koristio otkriće u Katynskoj šumi za nacističku ratnu propagandu, a slično su postupali i proustaški mediji u NDH-u

    Nakon potpisivanja tajnog sporazuma Ribbentrop – Molotov, po kojemu je Poljska trebala biti podijeljena napola između Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza, Crvena armija je 17. rujna 1939. godine napala istočnu Poljsku i uskoro ju je zauzela. Nijemci su Poljsku napali još prije – 1. rujna te godine i tako su Sovjeti i Nijemci tu zemlju podijelili, a sovjetske vlasti počele s ispitivanjima više od 230.000 zarobljenih Poljaka.

    A u travnju 1940. očito počinju staljinističke likvidacije navodno više od 14 tisuća poljskih zatvorenika, većinom oficira i vojnika, ali i intelektualaca, u Katynskoj šumi (smatra se da je tamo ostavljeno 4.500 leševa) i na još nekoliko lokacija u Rusiji. Nacističke postrojbe su 1943. godine otkrile grobnice u Katynu i za pokolj optužile Sovjete, koji nisu priznavali da su oni odgovorni za zločine sve do 1990. godine, kada je to priznao Mihail Gorbačov te se zbog toga u ime SSSR-a ispričao Poljacima, odnosno njihovom tadašnjem predsjedniku Jaruzelskom koji je i položio vijenac na spomenik katynskih žrtava.

    Sovjetsku, rusku krivnju priznao je i Boris Jeljcin, ali tek je 2010. godine tadašnji ruski premijer Vladimir Putin pozvao Poljake na zajedničko komemoriranje žrtava, pa su tadašnji premijeri dviju zemalja Donald Tusk i Vladimir Putin, došli zajedno odati počast žrtvama na 70. obljetnicu staljinističkog pokolja.

  • Sovjetski zločin u Katynskoj šumi (Polytice.hr - Poljska - 14. 4. 2020.)

    To pierwsza monografia na ten temat w chorwackiej historiografii, a Jareb pisze w niej dużo o postaci patologa dr. Miloslavicia, Chorwata, fachowca w dziedzinie medycyny sądowej i kryminalistyki, którego Niemcy zaangażowali do międzynarodowego zespołu badającego sowiecką zbrodnię.

    Miloslavic zmarł w Ameryce w 1952 r., a jugosłowiańscy komuniści bez jego obecności na sali sądowej wydali na niego wyrok śmierci w 1946 r. Jednym z powodów wyroku był fakt, że patolog mówił prawdę o zbrodni katyńskiej.

    W swojej książce Jareb prezentuje także dość szokującą tezę o czaszce polskiego żołnierza, która dzisiaj znajduje się na cmentarzu powązkowskim w kościele pw. Św. Karola Boromeusza

    Goran Andrijanić: Chorwacka historiografia jest dość uboga w kwestii dowodów sowieckich zbrodni na polskich żołnierzach, również tej dokonanej na wiosnę 1940 r. Jakie są tego powody? Czy mowa tylko o naukowych czy może także politycznych powodach?

    Mario Jareb: Nie powiedziałbym, że chodzi tu o powody polityczne, ale z pewnością mamy tu do czynienia z brakiem zainteresowania tym, co dla wielu wydaje się tematem dalekim, niezwiązanym z Chorwacją i chorwacką historią. Ostatecznie o Katyniu pisało się w Chorwacji otwarcie już w 1989 r., czyli jeszcze przed upadkiem ustroju komunistycznego oraz przed uznaniem odpowiedzialności Rosji za dokonanie tej zbrodni na polskich jeńcach wojennych. Rzecz o dużym tekście Aleksandra Vojinovicia w magazynie „Start” z wiosny tamtego roku. Potem pojawiła się książka Slavka Komaricy i Slavka Odicia „Białe plamy“ (Bijele mrlje) z 1990 r.

    Nastavak...

  • Stepinac riječju i djelom (HINA, 12. 2. 2019.)
    ZAGREB, 12. prosinca 2019. (Hina) - Knjigu povjesničara Miroslava Akmadže "Stepinac - Riječju i djelom", u kojoj piše o tomu tko je bio blaženi Alojzije, objavio je zagrebački nakladnik AGM.
    Nakon višegodišnjeg proučavanja Stepinčeva života i djelovanja te analize ostalih istraživanja autor je, napominje, procijenio kako je potrebno napraviti sintezu svih dosadašnjih istraživanja. Zbog opsežnosti ili uskotematske određenosti većine radova korisnih povjesničarima i istraživačima Akmadža je, kako ističe, svoju knjigu prilagodio široj čitateljskoj publici.
    "Svrha ove knjige jest upoznati čitatelja s osobom Alojzija Stepinca u što sažetijem obliku, a koji će ipak obuhvatiti najvažnije dijelove njegova života i djelovanja", naglašava autor i dodaje kako knjiga donosi osnovne podatke i odgovara na pitanje: Tko je bio blaženi Alojzije Stepinac.
    Iako je u međuratnom razdoblju Crkva najviše strahovala od sovjetskoga komunizma i njegove protuvjerske politike i terora, crkveni prelati i katolički intelektualci upozoravali su i na opasnost od nacizma, piše Akmadža i dodaje kako su zbog održavanja dobrih odnosa s nacističkim i fašističkim poredcima središnje vlasti Kraljevine Jugoslavije nastojale sprječavati iznošenje kritičkih stajališta.
    Naglašava kako je nadbiskup Stepinac sa zabrinutošću gledao na tadašnje širenje nacionalsocijalizma te dodaje kako o njegovu pogledu posredno govori i njegovo postupanje prema židovskim izbjeglicama iz Austrije, Češke i Moravske nakon što su te zemlje uključene u Treći Reich.
    Potkraj 1938. Stepinac je osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama, napominje Akmadža i dodaje kako je, između ostaloga i zbog toga u ožujku 1939. označen kao "hrvatski biskup neprijateljski raspoložen prema Nijemcima".
    Ističe kako Stepinac nije bio neprijateljski raspoložen prema njemačkom narodu nego prema nacionalsocijalizmu o čemu svjedoči, navodi Akmadža, i njegovio razmišljanje iz ožujka 1940. kad je molio: Bog nas štiti od 'skrbništva' nacionalsocijalističkoga Reicha. To bi značilo definitivan kraj europske civilizacije, a osobito hrvatskoga naroda.
    Knjiga "Stepinac - Riječju i djelom" (191 str.) podijeljena je na četiri poglavlja - Mladost i svećenički poziv, Nadbiskup koadjutor, Nadbiskup zagrebački i Posmrtno vrijeme. Na kraju knjige objavljene su kratice i literatura.
    Povjesničar Miroslav Akmadža (1967.) profesor je hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Autor je više knjiga, među kojima i knjige "Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980." (Hina) 
  • Stjepan Sarkotić – posljednji poglavar Bosne i Hercegovine (HINA, 12. 11. 2019.)

    Knjigu povjesničara Dinka Čuture "Stjepan Sarkotić – posljednji poglavar  Bosne i Hercegovine“  objavila je zagrebačka naklada AGM, izvijestio je u utorak nakladnik.
    Prošlost hrvatskoga naroda vrlo je bogata raznolikošću, naglašava Čutura i dodaje kako je hrvatska vojna prošlost žrtva srbijanske vojne opresije, odnosno srpskoga ugnjetavanja i tlačenja.
    "Sarkotić je volio svoju domovinu Hrvatsku, a u njegovoj odori kucalo je hrvatsko srce", navodi Čutura. "Smatrao je kako je Hrvatska žrtva srbijanske opresije", te se Srakotić iz časnika i vojnoga zapovjednika uspješno transformirao u političara i političkoga stratega, napominje autor.
    Knjiga „Stjepan Srakotić – posljednji zemaljski poglavar BiH“ (489 str.) podijeljena je na deset poglavlja – Sarkotićerve studije,  sudjelovanje u ratu i njegove zasluge, promjene, završna ratna godina, posljednji dani monarhije, ratna korespodencija, djela u emigraciji.
    Stjepan barun Sarkotić (Sinac kod Otočca 1858. - Beč, 1939.) bio je hrvatski general Austro-Ugarske vojske, posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, vojni upravitelj Dalmacije i Crne Gore. Ovu visoku dužnost preuzeo je 22. prosinca 1914. naslijedivši svoga prethodnika podmaršala Oskara Potioreka. Tu dužnost obnašao je gotovo pune četiri godine, boreći se za interese Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve do 3. studenoga 1918.godine kada je upravu tom zemljom predao Glavnome odboru Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu.
    Slomom Austro-Ugarske monarhije završila je i Sarkotićeva vojna karijera. Međutim, Sarkotić nije ostao pasivan. Jedno kraće vrijeme po umirovljenju živio je u Hrvatskoj, ali se ubrzo trajno nastanio u Beču, budući da se nije pomirio s uspostavom Kraljevine SHS pod dominacijom Beograda. Nastavio je s političkim djelovanjem iz mirovine. Već u godinama i duboko razočaran politikom europskih zemalja, umro je 16. listopada 1939. u Beču na početku Drugog svjetskog rata.
    Povjesničar i nekadašnji saborski zastupnik Dinko Čutura rođen je u Mostaru 1959. godine. Ravnatelj je Hrvatskoga državnog arhiva (HDA) u Zagrebu.

  • Tuđa - monografija (ZG Magazin, 12. 8. 2019.)

    “Vrlo je teško sabiti u jednu knjigu pedeset godina intenzivnog rada. Dizajner David Ivić vrlo je lijepo sve složio. Monografija uistinu pokriva moj opus od mladosti pa sve do današnjih dana”

    Razgovarao: Miroslav Pelikan

    Ovih se dana pojavila reprezentativna monografija u nakladi zagrebačkog AGM-a, posvećena opusu istaknutog suvremenog hrvatskog umjetnika Vlade Tuđe, s kritičkim tekstom Stanka Špoljarića i esejem Igora Brešana, uz tristotinjak fotografija odabranih radova.

    Monografija se napokon pojavila…

    Da, no istina je i to da je vrlo teško sabiti u jednu knjigu pedeset godina intenzivnog rada. Dizajner David Ivić vrlo je lijepo sve složio. Monografija uistinu pokriva moj opus od mladosti pa sve do današnjih dana.

    Tko je odabrao radove za monografiju?

    Profesor Stanko Špoljarić.

    Da ste u prigodi novoga izbora, kako bi on izgledao?

    Sigurno drugačije, moj je opus vrlo obiman,možda bi i koncepcija knjige bila posve različita.

    Uskoro radite novu monografiju?

    Tako je, ona će obuhvatiti i prikazati moj kiparski rad.

    Volite iznimno jak kolor?

    Obožavam ga, uvijek sam i pojačavao, do maksimuma, kako bi još više došao do izražaja.

    Istodobno radite kontinuirano na velikim i na vrlo velikim formatima papira, mediapana, platna?

    Taj format odgovara meni, mojoj ruci, mom karakteru. To je radost stvaranja.

    Vaši su motivi, elementi prirode i ljudske figure.

    Da, studije glava, promatram lica i njihove grimase i geste, tu su još jako zanimljivi pogledi, oči, ruke. Kroz čovjekovo lice vidite sve.

    Vaša priroda sliči mi Arkadiji.

    Ima i toga. Tu dolazi do izražaja moja pejzažna apstrakcija.

    Njegujete u svom opusu i figuraciju i nefiguraciju.

    Kad se zasitim jednoga, radim drugo. Vremenom dolazi do zasićenja, stoga su promjene nužne.

    Kontinuirano slikate?

    Doista svaki dan. Bez slikanja ne mogu.

    Monografija će biti krajem devetoga mjeseca predstavljena javnosti?

    Tako je .

    Ova monografija najavljuje niz knjiga o Vašem opusu?

    Da, slijedi monografija posvećena mojoj brojnoj skulpturi, pa dalje.

    Iduće godine izlažete u Trstu, riječ je o vrlo velikoj izložbi?

    Da, ona će za mnoge biti pravo iznenađenje.

  • Vladar Bosne (HINA, 5. 2. 2020.)

    Novi povijesni roman hrvatskog književnika Hrvoja Hitreca "Vladar Bosne", u kojem je radnja smještena na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, objavila je zagrebačka nakladna kuća AGM.

    Djelo je, ističe nakladnik, pisano na podlozi povijesnih zbivanja na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Naglašava kako autor radnju romana smješta u vrijeme kada su se u tridesetak godina na hrvatskom, srednjoeuropskom, istočnoeuropskom i mediteranskom području odvijali dramatični događaji koji su velikim dijelom utjecali na sudbinu Hrvatske u idućim stoljećima.

    Napominje kako riječ o prijelomnim događajima kao što su dolazak na ugarsko i hrvatsko prijestolje Žigmunda Luksemburškog, poraz kršćanske vojske kod Nikopolja, krvavi sabor u Križevcima, ugarski upadi u Bosnu.

    Tamo poslije Tvrtka smjenjuju kraljevi sve manje utjecajni, a postavlja ih i skida s vlasti bosanska vlastela, poglavito veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, tada se događa i pokušaj Ladislava Napuljskog da se domogne ugarske i hrvatske krune, kao i za budućnost hrvatskih zemalja zlokobna prodaja većega dijela Dalmacije Mlečanima.

    Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu 1943. Suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist. Autor je više knjiga, među kojima i romana "Kolarevi".