Koliko je pak implicitna i presudna veza između književne utopije/distopije i zbilje, pokazuje Klaić u ovoj studiji: projekcija slike budućnosti uvijek proizlazi upravo iz stanja zbilje, a povijesna zbilja prošloga stoljeća moderirala je turobne vizije budućnosti u modernoj drami koja nije mogla održavati utopijske modele alternativnog svijeta. Sumnja, skepsa i ironija razdirat će modernoga dramatičara koji će u širokom luku zaobilaziti i prostorne i vremenske utopijske projekcije.