U SAD-u Seksualna/tekstualna politika slovi za glasnika poststrukturalizma jer je američkim čitateljima predstavila i približila francusku feministićku teoriju, a tom je uvodu Moi ubrzo pridružila i dvije tematski srodne antologije, The Kristeva Reader (1986.) i French Feminist Thought (1987.). Knjiga je svojoj autorici ujedno priskrbila poziv Sveučilišta Duke za gostovanje u zimskom semestru akademske godine 1987./88., a zatim i ponudu za stalni posao na sveučilištu gdje je i danas profesorica na Odsjeku za romanistiku.
Rođena 1953. u Norveškoj, gdje je na Sveučilištu u Bergenu 1980. magistrirala i 1985. doktorirala komparativnu književnost, Moi se do 1985. uzdržavala prevođenjem, stipendijama i povremenim predavačkim angažmanima, poput onoga na Pembroke Collegeu u Oxfordu, gdje je bila prva žena koja je imala pravo dvaput tjedno objedovati u profesorskoj blagovaonici. Ipak je 1985. dobila posao ravnateljice upravo pokrenutoga Centra za feministićka istraživanja u humanistici na Sveučilištu u Bergenu koji je uz predavački i istraživački rad uključivao uređenje prostorija Centra, raćunovodstvo, administraciju te tajnićke dužnosti. Moi je tamo igrala ulogu "dežurne" feministice sve do spomenuto povijesnog poziva s Dukea. 
(iz Pogovora Maše Grdešić) Na "Ugledno" mjesto koje Biti priskrbljuje feministićkoj kritici u prvom izdanju svoga Pojmovnika upozorava Lada Ćale Feldman u tekstu "Domaće tijelo feministićke teorije" te tako autoru upisuje u zaslugu prvu "sustavnu kritićku recepciju toga područja". Biti, dakako, nije tu sasvim usamljen: kao temelje feminističke književne kritike u Hrvatskoj Ćale Feldman također navodi tekstove Ingrid Šafranek i slavni temat o "ženskom pismu" što su ga u časopisu Republika (br. 11-12, 1983.) priredile Slavica Jakobović i Gabrijela Vidan. Bitijeva natuknica, međutim, nije važna samo kao jedna od prvih "sustavnih kritičkih recepcija" feministićke kritike, nego i kao primjer recepcije Seksualne/tekstualne politike u hrvatskom kontekstu. Naime, Bitijeva je natuknica posvcećena trima nacionalnim tradicijama, odnosno angloameričkoj, francuskoj i njemačkoj feministićkoj kritici, pri čemu dijelovi o angloameričkoj i francuskoj feministićkoj kritici već9im dijelom funkcioniraju ako parafraza odgovarajućih poglavlja iz Seksualne/tekstualne politike. 
U tom su smislu kritićke prosudbe Toril Moi o tezama najznaćajnijih feministićkih kritičarki već desetak godina prisutne u hrvatskoj znanosti o književnosti. 
S engleskoga prevela Maša Grdešić.