Knjiga dr. Dubravke Brezak Stamać istražuje važne teme procesa afirmacije hrvatskog jezika kao nastavnog jezika, ali i u širem smislu kao jednog od temelja nacionalne samoopstojnosti. Provodni motiv u knjizi je priroda, od Petra Zoranića koji je koristi kao stalnu figuru uživanja, sve do Antuna Gustava Matoša koji koristi cvijet kao funkcionalno oblikovani simbol. Stoga se može zaključiti da je predmet ovog djela kulturno-povijesne naravi te da je djelo znanstveno relevantno za teme kojima se bavi.  Ovim su djelom proširene spoznaje o hrvatskom školstvu, o položaju hrvatskoga jezika i predmeta Hrvatski jezik kroz povijest, kao i o kontinuitetu otpora drugim, stranim jezicima  koji su obilježili više stoljeća hrvatske kulture i književnosti. Prinos djela nije vidljiv samo u osvjetljavanju statusa predmeta Hrvatski jezik, nego se kroz odnos prema hrvatskomu jeziku uspješno naziru društveni, kulturni, pa i politički odnosi u promatranom razdoblju. Djelo također dosno spoznaje o recepciji i angažmanu znamenitih hrvatskih intelektualaca u vezi s tematikom koja se obrađuje. Rukopis je velike važnosti za razumijevanje  povijesti hrvatskoga školstva i statusa materinskoga jezika kroz hrvatsku povijest. On na dosad neuobičajen, ali zaslugom autoričina umijeća toliko logičan način povezuje školstvo, književnost, hrvatski jezik i prirodu u jeziku.