Već samo po versifikatorskom umijeću, bogatstvu poetičkih modela i tradicijskih referencija Dinko Telećan izuzetna je pojava među mladim hrvatskim pjesnicima. Međutim, jezična virtuoznost, ritmična i eufonična ekstatičnost tek su vanjska manifestacija spoznajne uzavrlosti subjekta ove lirike: rječnička značenja se otkivaju, jezik se upućuje izvan svoje svakodnevice u neistražene krajolike. I doslovno, ovo je poezija dalekih horizonata; indijski, iberijski i istarski ("na trojstvu poluotoka čija imena počinju s i") predjeli smjenjuju se kao postaje jednoga diskontinuiranog procesa (samo)spoznaje.