AGM je objavio monografiju pod naslovom Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom, autora Tomislava Jonjića. Kako je zapisao jedan od recenzenata knjige, tom monografskom obradom životnoga i profesionalnoga puta Antuna Gustava Matoša ostvaren je relevantan znanstveni doprinos u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.
A sam autor, Tomislav Jonjić, pravnik, povjesničar i publicist, za naš medij govorio je o tomu kako je i zašto nastala knjiga te kako Matoš korespondira s današnjim vremenom…
Već duže vrijeme bavite se i Matošem i Starčevićem. Napisali ste "Poglede Antuna Gustava Matoša na hrvatsko-srpske odnose" te nekoliko radova i izlaganja o Starčeviću... Što Vas je motiviralo za jedan ovako opsežan i sveobuhvatan znanstveni rad o Matošu?
- Ako se smije tako reći, odgajan sam na Starčeviću i na Matošu, pa je logično da sam o njima kasnije i pisao. Obojica su me privlačili kao pisci (jer, ne valja zaboraviti, Starčević je i vrsno književno pero, izvrstan stilist i silno duhovit polemičar!), ali i kao politički mislioci, jer je starčevićanska koncepcija hrvatskog nacionalizma kao otvorene i slobodarske ideologije, prema mome mišljenju, bila i ostala jedina formula za rješenje hrvatskog pitanja. Protivno papagajskom ponavljanju neukih praznoglavaca, starčevićanstvo ne znači okretanje prema prošlosti niti zakopavanje u historizam i u prašnjave državnopravne spise, nego je po definiciji ideologija slobode, otvorena osuvremenjivanju. Zato nije slučajno da je uvijek privlačilo slobodne, otvorene i borbene duhove, i da se u njegove sljedbenike ubrajaju Ante Kovačić i Eugen Kumičić, August Harambašić i Silvije Strahimir Kranjčević, za njima možda i najveći – Antun Gustav Matoš.
Jedan je recenzent knjige napisao da kritički analizirate sve dosadašnje rezultate historiografije te da donosite nove spoznaje o Matoševu djelovanju. Koja bi za Vas bila ključna teza ili misao o Matoševoj literaturi i političkom angažmanu o čemu sa dosad nije znalo ili je bilo zaboravljeno?
- Mene zapravo zanima sukob ideja, a ne životopis pojedinca. No, Matoševa osobna, književna, pa i politička sudbina sjajna je podloga za analizu sukoba hrvatstva i jugoslavenstva. Ne dijelim, naime, prevladavajuće mišljenje da se razne jugoslavenske koncepcije koje su nastale u hrvatskim zemljama, od ilirizma preko Strossmayera do ORJUNA-e i kasnije do Miloša Žanka, mogu smatrati oblikom hrvatske nacionalnointegracijske ideologije. Baš naprotiv, smatram da su to protuhrvatske koncepcije čije motive i nastanak možemo uvjerljivo objašnjavati, ali ih ne možemo smatrati hrvatskima samo zato što su nastale među Hrvatima i što su među njima imale određen broj pristaša. Ako se nemali broj Katalonaca, Baska, Škota itd. smatra Španjolcima, Francuzima ili Englezima, i ako se nemali broj Crnogoraca smatra Srbima, onda njihove političke ideje ne možemo smatrati oblikom afirmacije katalonske, baksijske, škotske ili crnogorske nacije, nego upravo njihovom negacijom. U tim nam je slučajevima to posve jasno, a pitanje je, zašto bi u hrvatskome primjeru bilo drukčije? Zar samo zato da se ekskulpiraju naši Jugoslovjeni od odgovornosti za traumatičnu povijest hrvatskoga (ali ne samo hrvatskoga) naroda u 20. stoljeću?!? Zato smatram da na tu klopku ne treba pristajati, jer se ona ne tiče samo povijesti, nego i sadašnjosti i budućnosti. Etički i politički sud o našim predcima nužan je kako bismo bili svjesni da će i o nama jednom netko suditi, i kako bismo znali djelovati u svjetlu toga budućega suda. Nije povijest započela s nama, niti će s nama završiti. A protivno čestim poštapalicama, nije Matoš uvijek i bezuvjetno bio protujugoslavenski raspoložen. Štoviše, moglo bi se reći da i on snosi dio odgovornosti za prodor jugoslavenske misli u dio hrvatske kulturne elite, pa nije uputno zaboraviti njegov doprinos popularizaciji srpskih pisaca u Hrvatskoj koji je puno, neusporedivo veći nego što je bio njegov doprinos popularizaciji hrvatske knjige u srpskoj kulturnoj javnosti. Treba nešto naučiti i iz činjenice da tadašnje srpsko novinstvo nije pokazivalo interes za hrvatsku kulturu u mjeri u kojoj su hrvatske novine i časopisi otvarali prostor vijestima o trećerazrednim događajima iz Srbije.
Listajući monografiju nisam se mogao otetu dojmu da se kroz nju svako malo provlači korespondiranje sa sadašnjim političkim trenutkom. Npr. epizode s Beogradom, hrvatsko-srpski odnosi, "belgradomanija" poltičkih elita... Uostalom danas se Matoš često parafrazira u pojedinim političkim situacijama. Što možete reći o tomu?
- U pravu ste: Matoša se češće parafrazira, nego što ga se čita. Češće se poseže za efektnim fragmentima iz njegova djela, nego što se razumiju povodi njegovih misli i kontekst u kojem su one izrečene. A neki oblici jugoslavenstva preživljavaju upravo na fenomenima koje je on nazivao belgradomanijom, kao i na težnji da se osigura veće kulturno tržište, za što se je, uostalom, zalagao i sam Matoš, iz sasvim pragmatičnih razloga: bio je prvi hrvatski profesionalni književnik, a ni tada nije bilo lako živjeti od honorara. Međutim, ni u onim trenutcima kad je znao do stanovite mjere podleći jugoslavenskim zanosima Matoš nije dopuštao ruganje s Hrvatskom niti je o Beogradu i Srbiji sudio nekritično. Za razliku od njega, jugoslavenski unitaristi poput Tina Ujevića, Vladimira Čerine, Krešimira Kovačića i još nekih (ne zaboravimo u tom kontekstu ni Krležu u njegovim dvadesetima!) idealizirali su Srbiju do neukusa (Čerina je, figurativno, bio spreman uništiti Zagreb za račun Beograda!), postajući tako, ne uvijek nehotice, svojevrsnim trojanskim konjem srpskog imperijalizma. No, hrvatska javnost kao da ni danas nije spremna pojmiti nepobitnu činjenicu da su neki od tih naših književnih veličina za takvu svoju djelatnost primali novac iz srpskih državnih fondova…
U predgovoru knjige kažete da ne mislite da je "vaša zadnja" kad je riječ o Matošu. Što je još preostalo (ako uopće jest) istražiti i napisati nekim drugim autorima?
- Kažem to, ali kažem tamo i to da sam uvjeren kako će ta knjiga biti nezaobilazna u svakoj budućoj studiji o tome našem velikanu. Rad na njoj doveo je do ispravljanja nekih podataka iz Matoševe građanske biografije, ali i do otkrića nekih njegovih nepoznatih radova. Činjenica da priložnici inače iznimno opsežne bibliografije o Matošu nisu pronašli te njegove objavljene priloge, pokazuje kakvom su temeljitošću čitani neki tekstovi: uvijek je lakše ponavljati opće fraze nego posegnuti za sasvim banalnim pomagalom kakvo je katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice. To je jedan od razloga zbog kojih je moja knjiga u nekim dijelovima polemična, ali sam uvjeren da će buduća istraživanja otkriti nam još uvijek nepoznate Matoševe radove. Bilo je, naime, u njegovu životu još događaja i prigoda za koje je skoro nevjerojatno da bi izmaknule njegovu peru.