Knjiga je pisana kao razrada teorijske teze kojom se tumače raznoliki vidovi filma (i književnog djela) što do sada nisu bili podvrgnuti jedinstvenom tumačenju, tj. za koje nije postojala jedinstvena teorija. Naime, u filmu, ali i u književnim djelima, javlja se skup heterogenih elemenata, onih koji se tipično drže da ne pripadaju glavnome korpusu djela, koji se čine svojevrsnim 'dodacima' ili 'dodatnim intervencijama' u glavni tekst, ali koji su svejedno gotovo obvezatno prisutni u ovom ili onom obliku i učestalosti, i za koje se osjeća da ipak imaju neke funkcije u odnosu na glavni korpus djela. Takvim se 'dodanim' elementimatipično drže stilske figure, kao svojevrsni suvisli izuzeci u danome kontekstu, ali i takve 'trivijalne' strane filma kao što su verbalne naslovnice i međunaslovi u filmu, 'filmska interpunkcija' i popratna glazba, odnosno u književnom tekstu, osim stilskih figura, i vizualno standardiziran izgled otiska i pravopisni znakovi... Svakome od tih elemenata, kad su i raspravljani u teoriji filma i književnosti, pripisivana je različita funkcija (ili različte istodobne funkcije), a da se nije uočavalo postoji li neka usustavljena veza među njima.

Autor je knjiga: Filmska opredjeljenja, 1985; Metafilmologija, strukturalizam, semiotika, 1986; Razumijevanje filma, 1988; Teorija filma, 1994 (2. izd. 2000); Umijeće filma, 1996; Suvremeni film, 1999; Razumijevanje perspektive, 2002; Hrvatska kinematografija 1991-2002 (u koautorstvu s Vjekoslavom Majcenom), 2003; Film: zabava, žanr, stil, 2005; Narav televizije, 2007.